|
zg
|
 |
« Odgovor #19 : Veljae 17, 2012, 16:39:14 » |
|
Dao sam si truda sada dok imam vremena, i napisao jedan "roman" o eksperimentiranju, i kako se radilo u osb-u itd. To je samo moj subjektivni dojam.
Mislim da velika većina griješi jer igraju sa prebrzim drvima i gumama. Posebno ako uzmu brz reket i brzo drvo. Trenirao sam u OŠB-u, što znači da smo stolnotenisku školu prošli od pravog trenera, od malena , i to je išlo ovako, u početku se dobije sporo drvo i gume, pa se postupno uzme brže drvo itd. i sve to traje godinama. Ne ide promjena preko tjedna, mjeseca… Kako danas mnogi rade. Sjećam se da smo igrali sa sriver, sriver fx, tibhar rapid gumama… Drvo je bilo prvo all, zatim primorac off-, pa timo boll off, a tek onda carbon, ja sam igrao sa timo boll spirit off carbon, a moji suigrači s Michael Maze carbon i Mazunov (ovo nije reklama drva). Hoću reći, dok smo igrali sa off drvima, to je bio pristojan stolni tenis. Tada su se prije svakog treninga lijepile gume. Skupo je to bilo. Dvjesto i nešto kuna je iznosila cijena litre ljepila, a nas 4, 5 je bilo, i svakome se naspe u bočic, a kako smo svaki dan lijepili gume, ljepilo se brzo potrošilo. A razlika je bila velika. Sjećam se da čim zaboraviš zalijepiti gume nakon par dana promašiš i ono što inače ne bi, loptice su završavale u mrežici, te je vidljivo bilo da je reket sporije odbijao. No, nije tu bila stvar toliko brzine, koliko osjećaja koje daje to ljepilo. Kada smo dobili carbon, to je sasvim druga priča bila. Meni je to mrak. Ne samo što je brzo, nego ima nešto u ta dva sloja koja su nazvali carbon. No, za carbon treba imati tehniku. U Zagrebu su nešto ranije dobivali brza drva iz nekih svojih (trenerovih) razloga… nije bitno zašto. Dok u Kini počinju sa sporim drvima, ali „nahajcanim“ brzim gumama, te postupno mijenjaju sporija drva za brža. Nije bilo uopće lagano naučiti forhend udarac, a kamoli bekend spin. Znam da je par godina potrošeno na moju forhend kontru, i da su to bile muke, na ogledalo se radilo po tisuće komada, tako da staneš ispred ogledala i igraš forhend, naravno „na prazno“, bez loptice, pritom pazeći na tehniku koju ti je trener pokazao po ne znam koji put. A bekend spin nisam nikad naučio. Sada znam potegnuti nekad i pogoditi, ali to je jako nesigurno. Moji suigrači Tomi, Damir, Adam, nisu bili „kukavice“, kada smo igrali meč, ja sam uvijek pimplao sa bekenda, bojao sam se povući bekend spin, no oni su vukli pa što bude. U početku naravno to nije baš uvijek bio najbolji izbor, ali su zato kroz određeni period uvježbali to, i stekli veliku prednost. A meni, tko je kriv… Teško je bilo igrati bez bekend spina, a nemaš dovoljno dobar rad nogu da iskočiš forhend spinom (nisam kinez haha). I ne možeš se osloniti na bekend blok. Pa što ću drugo nego staviti soft na bekend (Relop Attack). No, zato sam prešao na obranu što sam oduvijek htio, i jako sam zadovoljan sto sam to napravio. Mislim da ne igram obranu da se danas ne bih bavio stolnim tenisom, iako je to teško reći. I moram spomenuti da su Veselko, Žare, Sefo dolazili u Obrtničku i trenirali tamo međusobno i naravno igrali sa nama. Cijenim njihov trud i vrijeme koje su potrošili na nas. Kroz neki period, sustizali smo ih, bili smo tu negdje, ali su to često bile legendarne borbe, i taktike. Znam da sam kao dijete imao dosta „muka“ sa Veselkom. Uvijek je imao jednostavnu kratku servu i ulaz, pa ako odblokaš dobiješ poen, uglavnom, ali trebalo je to odblokati. Sve je stizao i vraćao forhendnom, pa si trebao biti hrabar odservirati brzu paralelnu servu u forhend. A Žare je bio majstor. Kada ošine onu svoju kontru, to se ne vraća. Što ti jače spin povučeš to on jače kontru zvekne. Nije bilo cile mile, bio ti dijete ili ne, igra svom snagom, oštro. Bilo je korisno osjetiti jake loptice. Sefo je i tada imao travu na bekendu. Kada je zapilio rezanu lopticu, nema tu vraćanja. Uvijek je govorio, dizalica ti treba haha. I trening je uvijek počinjao u 19 h, pa sve do 22 h je trajao. Sefo je ostajao dosta puta duže sa ostalima, i sa mnom, te trenerom, pa poslije treninga, izvadi naranče, i to se slasno pojelo hahahha. Ne smijem zaboraviti Tihu, Bašića, Klobučara, i Marina. Dolazili su često na prijateljske utakmice. Bilo je super sa njima igrati. Klobučar je bio najopasniji sa antispinom. Kada si dijete, i nikad ne igraš protiv takve gume, i onda u meču se prvi put susretneš pa sve nešto propada, nije bilo baš jednostavno. Marin je imao nezgodne serve. Bašić posebno. I dalje ima onu svoju koju prevrti zglobom. Tiho je dugo držao lopticu na stolu. Valjda nisam još nekog zaboravio. Župan je isto igrao stolni, ali nije tada baš dolazio na prijateljske. Sjećam se kada smo prvi put dobili nove stolove da smo tada imali prijateljsku sa stk Sibinj. Domac je još tada bio u pelenama hahahha. Bili su Đuka, Kabić, i još jedan čiko, trenutno se ne mogu sjetiti imena. Što se tiče eksperimentiranja, tu je Đuka number 1. Ja puno ne čitam i ne tražim, već čujem od Đuke i Domca o nekim gumama, i tek onda istražim. Od tih što su mi preporučili, napravim odabir. A Đuka, sam nalazi potencijalno dobre gume. Hvala mu na tome što mi olakša, i uštedi vremena i novaca. Nešto malo kasnije je dolazio Markic Damir u ošb. Uvijek je sa Fericem igrao, tada je jos drzao reket nekim ko japanskim stilom. To su oni početni nositelji stolnog tenisa koje ja pamtim, i koji su među prvima počeli… Posebno Veselko, Sefo i Žare. Naravno i Latinović, ali to se zna. Povijest ide i prije toga, nešto smo i pisali o tome na forumu stk ošb-e, no ovo je samo ono čega se ja sjećam, i Akan je nešto malo kasnije došao tj. kasnije se ponovno aktivirao. No, puno prije je igrao nego o vrmemenu o kojem ja pisem… Akan je imao dvije orthodox gume tada, sjecam se da je Lautera dobio, a mi smo uglavnom gubili. Bio je nezgodan. Prvi put nakon duzeg vremena je dosao u osb-e, igrao je na zadnjem stolu sa fakirom, covjece, to su loptice lelujale, strasno… Prije 8, 9 godina, Rosandić je igrao stolni tenis za osnovnu školu u Andrijevcima. Sjećam se da je bio veliki talent. Šteta da nije došao na vrijeme u OŠB-e, uvjeren sam da bi sada igrao u Super ligi (naravno kada bi sve teklo svojim tokom što nije lagano). Isto mi je drago vidjeti dečke iz Kaniže (tu mislim na Jularića i Soltokovića). Sami su počeli igrati stolni tenis (dosta „kasno“), ali usprkos tome, super igraju. Svaka čast. Nisam ih nikad pitao kako su počeli… To je samo moj dojam kako je bilo. Volio bih čuti o pokojnom Peri Vidovicu, i razdoblju prije toga. Nesto malo znam o Bozi, Andelku, Mateju K., majstoru Gigiju, Germi, Tinu, Kljajicu, Branki, njezinom bratu, znam da su imali treninge nekad 3 dnevno… Zao mi je sto nismo uspjeli napraviti bas pravog prvoligaskog igraca, ali stvar je uvjeta… U SB nedostaje dvorana za dva puta dnevno treninge.
Da se vratim na gume, tada, nije bilo npr. tenergy guma,takvih serija guma nove generacije tj. „nabrijanih“ guma. Pa to je doslovce nebo i zemlja, sriver fx i tenergy… A danas gledam, dosta amatera, i svi neka brza drva, „piči“ se tu, dere svom snagom, loptice lete van… Naravno, svatko ima pravo na izbor i igra tako jer želi i voli, i to mu je gušt… No, ja se držim one da sa sporijim drvetom ti sam diktiraš jačinu udarca, a time i kontroliraš lopticu gdje želiš da padne na stol. A ne, opališ pa gdje ode… hehe Onaj stari stolni tenis, kada se malte ne igralo s drvetom, a gume nisu imale veliku ulogu, meni je to zanimljiviji stolni tenis od današnjeg. Iako je to nezahvalno je i glupo uspoređivati. Kada nabavim gume za Barnu drvo, i ako se nađe još dva ili tri takva reketa, nadam se da bi se negdje dvorana mogla iznajmiti, i napraviti turnir sa tim reketima, odnosno Hard bat turnir. Mislim da bi to bilo jako zanimljivo. Većini nije žao „baciti“ brdo para na gume i drva („koji sami igraju“ ), a takvo što svi znamo da ne postoji, iako mnogi uporno traže (i sam sam često takav). No, zato im je teško odvojiti vrijeme, i novce npr. za „trenera“ (u nekom kratkom periodu). Bez obzira što su amateri, i što im je tehnika iskrivljena, osobno mislim da 5, 10, 15 sati s pravim trenerom (za mene što se tiče Slavonije), to su Latinović, Bertović i Knežević, bilo bi jako korisno. Nekima su poznatiji pod Latin, Berta, Knez… Dakako, stvar je izbora. Uglavnom, ne radi se samo tu o tehnici koju ti može kvalificirana osoba pokazati, nego o servisima, taktici, svim mogućim varijantama servisa, (nazivi su razni) tipa, gornja postranična, donja, flah, podrezana, zavrnuto zarezana, udica, s bekenda, forhenda servisi, vraćanje servisa, gdje se servira, kako (upotreba zgloba), u koju stranu stola i gdje točno, što slijedi nakon toga, kada, kome, protiv kakvih protivnika treba igrati agresivno, oštro, kako igrati protiv blokera, defanzivaca, spinera, jednostranih, obostranih, što se igra u ključnim trenucima, kada i kako uništiti protivniku ritam igre… Ima tu sto stvari. Poznato je da je servis i vraćanje servisa jedan od najboljih i najbržih načina za unaprijediti svoju igru. Osobno sam se puno puta spasio dobrim servisom, jer da nije bila toga, piši kući propalo, razmontirao bi me protivnik… Naravno, većina igra amaterski. Ali, baš sam jučer gledao meč između Zorka i Bere, presudila je samo taktika ! Oba dva igrača dobrih sposobnosti, ali je samo taktika presudila. Svakodnevno vidim koliko se „rekreativci“ trude, i ulažu energiju koja je nekad „uzalud“ bačena. Znam da su to ljudi u godinama, i da im nije do toga da idu na sate stolnog tenisa, no, moje iskreno mišljenje je da to može puno više pomoći nego sam odabir guma i drveta. Evo, i previse od mene. Nadam se da nije bilo jako dosadno... pozz
|